Prema Homerovom epu, grčki junak Odisej nakon brodoloma zbog kojeg je bio zatočen dugi niz godina, napokon se vratio na feničku obalu gdje je upoznao božanstvenu Nausikaju, lijepu kraljevu kći. Tajna njezine ljepote bila je u iznimnom ulju od cvijeta koji nikad ne vene, čak ni onda kad ga se ubere. Naravno, riječ je o smilju, našoj domaćoj biljci koja prevladava u mediteranskim krajevima, posebno na sunčanim kamenjarima.
Ova besmrtna biljka tako je ime dobila po svojim karakterističnim svijetložutim cvjetovima. Naime ime roda Helichrysum potječe od grčkih riječi “helios” i “chrysos”, što znači “sunce” i “zlato”.
Vrsta Helichrysum italicum poznata je još pod nazivima “immortelle” (francuski) i “everlasting” (engleski), odnosno “besmrtna” i “vječna” biljka. Za nazive su zaslužni cvjetovi koji zadržavaju svoju žutu boju nakon cvatnje i sušenja, ali i njezina ljekovita i blagotvorna svojstva u tretmanima za ljepotu.
Jedan od najranijih spominjanja ljekovitih namjena vrsta roda Helichrysum pojavljuje se u djelu grčkog botaničara Teofrasta iz Ereza “Historia Plantarum” (4. – 3. st.pr.Kr.). Tamo je napisano da se “Heleiochrysos” može koristiti u liječenju opeklina (pomiješan s medom) te prilikom uboda i ugriza otrovnih životinja.[1]
Još jedan primjer drevnog izvještaja o ljekovitim svojstvima vrsta roda Helichrysum dolazi u četvrtoj knjizi “De Materia Medica” (1. st.) koju je napisao grčki farmakolog i botaničar Pedanije Dioskorid. Opisano je kako cvijeće smilja natopljeno u vinu posjeduje diuretička svojstva te da pomaže u liječenju urinarnih poremećaja, zmijskih ugriza, išijasa i hernija.[2]
Uporaba smilja opisana je i kod upalnih i alergijskih tegoba poput onih povezanih s dišnim putevima te raznim kožnim problemima.[6,7] Eterično ulje H. italicum ima primjenu za zacjeljivanje rana i drugih ozljeda kože poput hematoma i ožiljaka.
S obzirom na važnu ulogu koju H. italicum igra u tradicionalnoj medicinskoj praksi, iznenađujuće je da su članci o tradicionalnoj upotrebi, farmakološkoj aktivnosti i terapeutskim svojstvima smilja do 90-ih godina prošlog stoljeća bili jako rijetki.[12] Tek posljednjih nekoliko desetljeća provedena su razna etnološko-farmakološka ispitivanja od kojih ćemo neke spomenuti u nastavku.
