Otkako su se započele provoditi restriktivne mjere u svrhu suzbijanja širenja pandemije izazvane virusom COVID-19, ljudi su se podijelili u dvije skupne: one koji ozbiljnu shvaćaju ovu prijetnju i one koji misle da je sve to pretjerivanje te da ova gripa nije ništa strašnija od obične sezonske. Čini se da ljudi u drugoj skupini ne shvaćaju razmjere veće smrtnosti ovog novog, pandemičnog soja i činjenice da nekoliko postotaka veća smrtnost neke bolesti, na svjetskoj razini, može dovesti do desetka milijuna više umrlih.
Imamo prve susjede za primjer – Italiju – koja se dugo ponašala kao da je COVID-19 jednako opasan kao i sezonska gripa. Dogodilo se to da se virus brzo proširio stanovništvom, uzrokovao pad zdravstvenog sustava i doveo do (za sada) preko 8 000 mrtvih u samo nekoliko tjedana. Ono što je posebno zabrinjavajuće, i što se tiče svih nas, je da pad zdravstvenog sustava neke zemlje ne dovodi samo do ugrožavanja života oboljelih od COVID-a 19, nego do ugrožavanja života svih onih koji za vrijeme pandemije trebaju liječničku pomoć.
Odatle dolazi potreba za samoizolacijom i sprječavanjem širenja zaraze. To je za sada jedini način da se – kako se danas popularno kaže – „spljošti krivulja“. Kada bismo pustili da se ovaj virus širi neometano, broj zaraženih, a time i onih kojima će biti potrebna liječnička pomoć, naglo bi skočio. U vrlo kratko vrijeme preopteretio bi se zdravstveni sustav, nestalo bi kreveta, liječnika i potrebnih sredstava za liječenje bolesnika, pa bi životi i onih koji bi se u suprotnom lako izliječili, bili ugroženi. Ne samo to, time bi bili ugroženi životi svih onih kojima bi u to vrijeme bila potrebna liječnička pomoć. Odjednom bi i one ozljede koje se inače vrlo lako i rutinski liječe, postale smrtonosne.
Socijalnim distanciranjem i usporavanjem širenja zaraze, nastoji se postići da se svi ljude ne razbole u isto vrijeme, nego da se razbolijevaju postupno i u što manjoj mjeri. Što se time dobiva? Time se pomaže zdravstvenom sustavu da se održi – da se resursi ne troše brže nego ih se može obnoviti, da zaraženi mogu ozdraviti i ustupiti mjesto novooboljelima, da dio liječnika ozdravi i izađe iz karantene i naposljetku, nimalo manje važno – da se uspije pronaći cjepivo ili dovoljno učinkovit način liječenja.
Jedan članak na ovu temu vrlo je lijepo objasnio ovu situaciju. COVID-19, za razliku od sezonske gripe – ne poznajemo. Ne znamo njegovu stvarnu stopu zaraznosti, pa time ni smrtnosti, ne znamo hoće li se ljetnim danima zaraza usporiti ili pojačati, puno je nepoznanica čije nam otkrivanje može pomoći u borbi s njenom smrtnošću. Spljoštenom krivuljom dobit ćemo na vremenu i moći puno toga saznati prije nego dođe do velikih žrtava. I kako je taj članak usporedio – to je isto kao da vidite da prema vama juriša čudovište o kojem ne znate ništa; biste li u tom slučaju odmah nasrnuli na njega goloruki ili biste se sklonili, proučili s kime dolazite u sukob, izradili neko oružje, opremili se i onda napali?
To je ono što se čini restriktivnim mjerama i samoizolacijom. U borbi protiv bolesti koju ne poznajemo, nastoji se prije velikog broja oboljelih skupiti što više resursa, medicinskog osoblja, prihvatnih centara, kako bi se svima kojima će pomoć biti potrebna, ona mogla i pružiti. A za sve to ćemo imati vremena samo ako usporimo brzinu međusobnog širenja zaraze. Jer, na kraju krajeva, nama običnim ljudima nije ni važno koliki je broj stvarno zaraženih i jesu li oni s potvrđenom zarazom u samoizolaciji kod kuće ili u bolnici; ono što je važno je da za one kojima je medicinska pomoć potrebna, u bolnicama ima mjesta i uvjeta za liječenje. To će ostati tako dokle god oni s potvrđenom zarazom shvate koliko je važno da se izoliraju i virus ne šire dalje.
A upravo zbog toga što svi ne možemo biti testirani, nevažno iz kojih razloga, moramo se ponašati kao da smo zaraženi svi. I zato svi moramo poštivati mjere zaštite – držati razmake, nositi zaštitne maske bilo kakve radinosti, što manje izlaziti i slušati stožer civilne zaštite.
I za kraj se opet vraćamo na one koji misle da ova bolest nije ništa strašnija od obične gripe. Matematika je tu vrlo jasna. Za sad se smatra da virus COVID-19 ima dvadeset puta veću smrtnost od obične gripe. Prema statistici Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u Hrvatskoj od obične gripe godišnje umre otprilike 500 ljudi, što znači da bi od pandemije koronavirusa, kad bismo pustili zarazi da se slobodno širi, umrlo oko 10 000 ljudi. Za usporedbu, u pet godina Domovinskog rata, poginulo je nešto više od 15 000 hrvatskih državljana. Isključivo od korona virusa bi ih u samo nekoliko tjedana moglo umrijeti 10 000 i to ne računajući dodatne žrtve koje bi uzeo pad zdravstvenog sustava uzrokovan naglim brojem oboljelih od COVID-a.
Ova jednostavna računica bi vam trebala biti dovoljan razlog da ostanete doma, perete ruke i ponašate se odgovorno.