Opsesivno kompulzivni poremećaj, poznat i kao OKP, nije uvijek ono što većina misli. Samo zato što volimo imati čisto okruženje i slagati ručnike po boji, ne znači nužno da bolujemo od ovog poremećaja. On je često puno veći i teži od opsesije urednošću. OKP pripada skupini psiholoških poremećaja koje se smatraju neurozama, odnosno anksioznim poremećajima. Sam naziv insinuira da se kod njega javlja dvostruki problem – opsesije i kompulzije.
Opsesije su mentalne radnje koje se javljaju u formi tjeskobnih misli, ideja ili osjećaja. Kako bi se anksioznost koju izazivaju smanjila, oboljeli često razviju forme kompulzija, odnosno forme ponašanja koje se ispoljavaju u obliku brojanja, ponavljanja pokreta, izbjegavanja određenih radnji ili situacija, provjeravanja i slično. Oboljeli može imati jednu ili obje komponente ove tegobe.
Za razliku od drugih sličnih poremećaja, ljudi koji pate od OKP-a su svjesni da opsesivne misli i strahovi dolaze iznutra, od njih samih i vrlo često su svjesni da su ti strahovi iracionalni. Ipak, ne mogu ih savladati niti umanjiti njihovu jačinu, pa često utjehu pronalaze upravo u kompulzivnom ponašanju. Ovakav obrazac – opsesija koja dovodi do anksioznosti koja se olakšava kompulzijom – jedan je od tipičnijih za ovaj poremećaj.
OKP je jedan od najčešćih psihičkih poremećaja i javlja se kod 2-3% populacije. Iako se u adolescenciji češće javlja kod dječaka, općenito jednako zahvaća muškarce i žene. Najčešće se javlja u dvadesetima godinama života, puno rjeđe kod djece ili nakon 35. godine života.
Tipovi opsesivno kompulzivnog poremećaja
Postoje razni tipovi OKP-a, uvjetovani različitim tipovima opsesija. Vrlo često je to odgovornost – prevelika zabrinutost za sebe ili nekog bližnjega, osjećaj krivnje da će im se uzrokovati nešto loše ako se ne slijede obrasci ponašanja. Opsjednutost može biti usmjerena na seksualnost (primjerice strah da pripadamo seksualnoj orijentaciji kojoj ne želimo pripadati), nasilje (strah da ćemo ozlijediti ili ubiti nekog bližnjeg, iako to ne želimo), religiju (strah da ćemo ponašanjem ispoljavati bogohulnost ili svetogrđe) i – također vrlo često – zdravlje (strah od obolijevanja i zaraze).
Kompulzije koje se javljaju kako bi se ovi strahovi ublažili najčešće su česta i uzastopna provjera sigurnosti u okruženju (provjera jesu li aparati u kući isključeni, plinska boca zatvorena, vrata i prozori zaključani, svjetla pogašena…). Neki oboljeli ponavljaju druge radnje, nevezane za strah, posve nelogične u sprječavanju „nečeg lošeg“ – poput brojanja stvari, doticanja određenih predmeta, hodanja po posebnom obrascu, izbjegavanja određenih mjesta i slično.
Osobe kojima je OKP vezan za strah od oboljenja, zaraze ili kontaminacije opsesivno će čistiti okruženje, prati sami sebe, pogotovo ruke, izbjegavati bilo kakva mjesta ili predmete koje oni sami smatraju nečistima i slično. Mogu i opsesivno prati ruke ili druge dijelove tijela sve dok sami ne osjete da su napokon čisti.
Uzroci opsesivno-kompulzivnog poremećaja
Iako se ne znaju jasni uzroci nastanka ove tegobe, svakako se mogu definirati rizični faktori. Razvitak uvelike ima veze s tipovima ličnosti, odnosno češće se javljaju kod ljudi koji su po prirodni odgovorni, savjesni i skloni perfekcionizmu. Mogu se javiti kod emocionalno nestabilnih ljudi, onima izloženima traumi, pogotovo u djetinjstvu, te većim životnim stresovima tijekom odrastanja. Nošenje s tim traumama može biti i putem kompulzivnog ponašanja.
Okruženje i način odgoja također može biti faktor razvitka ove bolesti. Javlja se češće kod ljudi koji u obitelji imaju članove koji boluju od nje, pa osim genetike, osoba nasljeđuje i obrasce ponašanja i razmišljanja. Ali nasljeđe igra ulogu u ovome samo jednim dijelom, jer nije pronađen gen koji bi bio određen za razvoj OKP-a.
Veliki udio uzroka otpada i na neravnotežu kemijskih tvari u mozgu, pa se kod nekih oboljelih liječenje provodi i lijekovima.
Simptomi opsesivno-kompulzivnog poremećaja
Prvi simptomi ovog poremećaja su vrlo suptilni. Započinju samo kao tjeskobne misli, pa tek s vremenom slijedi i kompulzivni dio ponašanja. U početku većina oboljelih skriva svoje opsesije ili umanjuje njihovu važnost pred drugima. Ipak, okolina može vrlo rano primijetiti tipične obrasce ponašanja ove tegobe. Oni su ponavljanje određenih radnji, često pranje ruku ili drugih dijelova tijela, opsesivno čišćenje, beskompromisno slijeđenje rutine, do mjere da čak i malena odstupanja izazivaju stres i simptome anksioznosti.
Oboljeli svoje fobije i tjeskobe pokušavaju umanjiti kompulzivnim ponašanjem, stoga je ono uvijek samo posljedica teškog mentalnog stanja. Osoba može provjeriti smatra li se njeno stanje OKP-om postavljajući si pitanja poput: smatrate li svoje ruke prljavima i nakon pranja; imate li stalan strah od zaraze, čak i ako se ona ne može prenositi prljavštinom; koliko puta dnevno čistite; imate li ritualeponavljanja i kasnite li ikad na obaveze zbog njih; imate li omiljeni broj kojeg smatrate dobrim i kojeg morate ponavljati; analizirate li stalno svoje postupke; strahujete li ste sposobni počiniti nasilje ili neke seksualne činove…?
Ova i mnoga slična pitanja mogu pomoći pri identifikaciji opsesivno kompulzivnog poremećaja, ali pravu dijagnozu može postaviti samo liječnik, psiholog ili psihijatar.
Liječenje opsesivno kompulzivnog poremećaja
Kao i kod mnogih psihičkih poremećaja, ni kod ovog nema kompletnog ni brzog izlječenja. Ipak, kombinacijom psihoterapije i terapije lijekovima može doći do značajnog poboljšanja i mogućnosti kontrole tegobe, u toj mjeri da osoba može živjeti normalnim životom. Ono na što posebno treba paziti je da bude spremna na uspone i padove, odnosno na pogoršanje simptoma u stresnim trenucima života, a bolju kontrolu u mirnijem razdoblju.
Psihoterapija može otkriti psihološke uzroke bolesti te naučiti oboljelog kako umanjiti simptome i kontrolirati ih. Terapija koja uvelike pomaže je ona koja oboljelog postupno izlaže njegovoj opsesiji, pa ga uči kako se nositi s posljedicama, odnosno tjeskobom i napadajima anksioznosti.
Od lijekova se najčišće koriste antidepresivi i, po potrebi, sedativi. Kombinaciju lijekova određuje liječnik i ponekad je potrebno isprobati nekoliko terapija prije nego se pronađe ona odgovarajuća. Oboljelima se ne preporučuje da na svoju ruku prestanu s uzimanjem lijekova samo zato što se osjećaju bolje. Terapije bi u kombinaciji trebale naučiti oboljelog da prepoznaju znakove začetka opsesije te kontroliraju simptome, a sve to uz najmanju moguću dozu lijekova.
Ako prepoznate svoje ponašanje ili ponašanje nekog bližnjeg kao opsesivno-kompulzivno, svakako se obratite psihologu ili doktoru za pomoć. To je stanje koje ne mora biti trajno niti vam mora definirati svakodnevicu. Uz optimalnu terapiju može se kontrolirati, a vama vratiti vaš život.
Izvori:
- http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-prirucnik/pedijatrija/dusevne-bolesti-djece-i-adolescenata/opsesivno-kompulzivni-poremecaj
- https://hr.wikipedia.org/wiki/Opsesivno-kompulzivni_poreme%C4%87aj
- https://www.plivazdravlje.hr/aktualno/clanak/31547/Opsesivno-kompulzivni-poremecaj.html
- https://krenizdravo.dnevnik.hr/zdravlje/mentalno_zdravlje/opsesivno-kompulzivni-poremecaj-ocd-uzroci-simptomi-i-lijecenje
- http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-prirucnik/psihijatrija/anksiozni-poremecaji/opsesivno-kompulzivni-poremecaj
- https://kbt-barbaric.com/kbt/opsesivno-kompulzivni-poremecaj/
- https://www.adiva.hr/lifestyle/psiha-i-emocije/opsesivno-kompulzivni-poremecaj-iscrpljujuca-borba-sa-samim-sobom/