Nakon svakog traumatskog događaja, osoba može razviti psihički poremećaj nazvan posttraumatski stresni sindrom, poznati i samo po kratici PTSP. O ovom sindromu se uvijek govori nakon stresnih događaja koji pogode veću skupinu ljudi. Često ga se spominjalo nakon Domovinskog rata jer je dijagnosticiran mnogim preživjelim vojnicima i civilima, a u svakodnevni rječnik se vratio najprije nakon što je svijet udarila pandemija, a onda i nakon velikih potresa u Zagrebu i Glini.
PTSP je, prema definiciji, odgođen ili produljen odgovor na stresni događaj. To znači da i nakon traumatskog iskustva proživljavamo jednako jak strah, paniku, nervozu i bespomoćnost kao i u trenutku kad smo ga doživjeli. Traumatski događaj može biti bilo kakva situacija koja nam je zaprijetila s boli, strahom, emocionalnom uznemirenošću, potencijalnim ranjavanjem ili smrću. To je najčešće preživljavanje tjelesnog napada, silovanja, pljačke, ubojstva, ratnog iskustva ili prirodne katastrofe – pogotovo one koja dolazi nenadano, poput potresa.
PTSP se može aktivirati nenadano i bez posebnog „okidača“, a može ga i pokrenuti situacija koja nalikuje na onu koju je dovela do traume (ili bilo što što na nju podsjeća). Ako mislite da patite od PTSP-a, pogotovo ako vam ometa svakodnevno funkcioniranje, svakako potražite liječničku ili psihološku pomoć, jer s ovakvom tegobom je vrlo teško izaći na kraj samostalno.
Uzroci PTSP-a
PTSP uzrokuje bilo kakav traumatični događaj u kojem je osoba izložena nasilju, ozljeđivanju, prijetnji smrću, psihološkoj traumi i slično. Osoba može sama iskusiti prijetnju ili joj svjedočiti, što također uzrokuje unutarnji nemir, veliki strah i emotivni šok. Kod većine ljudi simptomi PTSP-a traju nekoliko dana nakon traumatičnog događaja, ali nekad i potraju. O tome koliko će dugo trajati i koliko će intenzivni biti ne ovisi samo o osobi, nego i o vrsti traumatičnog događaja, njegovoj silini i načinu na koji osoba pristupa traumi i simptomima PTSP-a.
Iako može pogoditi svakoga, postoje rizične skupine ljudi koji su mu skloniji. To su oni koji su i ranije u životu iskusili traumu ili su već patili od nekih psihičkih poremećaja, pogotovo ako su to anksioznost, napadaji panike, opsesivno-kompulzivni poremećaj i slično; oni koji su stalno izloženi stresu, bilo zbog ekonomskog statusa, loših uvjeta odrastanja, siromaštva, disfunkcionalnih odnosa u obitelji, genetički predispozicionirani psihičkim bolestima i slično.
Na žalost, ovom su sindromu izloženije žene i mladi, pogotovo ako se traumatični događaj dogodi ranije u životu. Na razvoj PTSP-a utječu i nerazvijene vještine suočavanja s problemima i traumama, te nedovoljno vremena ili prilike da se s njima suoči.
Budući da je svaka osoba drugačija, ne možemo reći da netko pretjerano reagira na traumu, odnosno simptomi ove tegobe nisu validni. Svi koji osjećaju simptome i ne mogu sami s njima izaći na kraj, trebaju potražiti stručnu medicinsku pomoć.
Simptomi PTSP-a
Simptomi PTSP-a se kod većina javljaju prva tri mjeseca nakon proživljene traume. Ipak, to nije pravilo i nekada se mogu javiti mnogo kasnije. Prvih mjesec dana simptomi su najizraženiji, a onda bi se trebali početi smanjivati. Ako se to ne dogodi ni nakon tri mjeseca, osoba pati od kroničnog PTSP-a i trebala bi potražiti psihološku pomoć.
Simptomi se mogu dijeliti na tri skupine: simptome ponovno proživljavanje događaja, simptome izbjegavanja ponovnog događanja traume i simptomi pojačane uzbuđenosti. U prvu skupinu spadaju svi simptomi za vrijeme kojih osoba ponovo proživljava traumu, a uključuju tzv. flashbackove traume, halucinacije, audibilne halucinacije i slična stanja u kojoj se čini da se traumatično iskustvo ponavlja.
U drugu skupinu spadaju svi simptomi koji uključuju izbjegavanje situacija koje bi mogle ponovo dovesti do traume, i izbjegavanje svega što na traumu podsjeća – poput mjesta na kojem se dogodila, ljudi i stvari povezanih s njom, razgovora koji je oživljavaju, aktivnosti koje joj nalikuju. Osoba pokušava zatomiti i unutarnje podsjetnike – misli o događaju, osjećaje koje im nalikuju i tjelesne podražaje koje ih pobuđuju.
U treću skupinu spadaju simptomi pojačane uzbuđenosti, kao što su nervoza, napetost, frustracija i niski prag tolerancije. Osim ovih simptoma, može se javiti i depresija, otupjelost, napadaji panike, zatomljavanje sjećanja i blokade u memoriji, smanjena koncentracija, osjećaj krivnje, manje vrijednosti, otuđenja i slično.
Vrste PTSP-a
PTSP se može dijeliti u nekoliko kategorija. Najčešća podjela je na kompletni i djelomični PTSP. Kompletni je onaj koji ima većinu simptoma, a uključuje često ponovno proživljavanje traumatičnog događaja, izbjegavanja bilo kakvih podsjetnika na događaj i stalni oprez i napetost. Djelomični PTSP je onaj kad se javljaju samo neki od simptoma iz navedenih skupina.
Ovisno o vremenu koliko traje, PTSP može biti akutni, kronični ili odgođeni. Akutni traje do tri mjeseca od traumatičnog događaja, kronični traje dulje od tri mjeseca, a odgođeni se javi barem pola godine od traume.
PTSP također može biti impulzivni i depresivni. Impulzivni su oni kojima su simptomi trajna probuđenost, napetost i agresivnost prema okolini, dok je depresivni onaj u kojem se oboljeli okreće prema sebi – okrivljavanjem, samoozljeđivanjem, agresijom i slično.
Liječenje PTSP-a
PTSP se liječi psihoterapijom i, po potrebi, lijekovima. Način liječenja psihoterapijom ovisi o osobi i njenoj traumi te procjeni psihoterapeuta kojem će modelu terapije pristupiti. Upravo je zato važno potražiti stručnu pomoć, jer oni imaju znanje i iskustvo za pristupiti ovakvom problemu.
Od lijekova se najčešće pripisuju antidepresivi, jer uvelike smanjuju tjeskobu i simptome koje ona uzrokuje. Uz njih se mogu pripisati i stabilizatori raspoloženja, budući da smanjuju osjećaj anksioznosti i pojačane pobuđenosti. Ovi lijekovi uvelike pomažu osobi da može normalno funkcionirati i rješavati svakodnevne izazove. Ako osoba zbog PTSP-a ima i teže tegobe, kao što su vidne i slušne halucinacije, sumanutost, velika nepovjerljivost i strah od okoline, može joj se pripisati i terapija antipsihoticima nove generacije. Oni smanjuju psihotične epizode i pomažu oboljelom da jasnije sagleda situaciju u kojoj se nalazi i trenutnu okolinu.
Za smanjenje anksioznosti i ublažavanja nesanice psihoterapeut može pripisati anksiolitike i hipnotike, ali oni se moraju uzimati s oprezom jer stvaraju toleranciju, a kod prekomjernog uzimanja i ovisnost. Ako oboljeli ima jake noćne more, česte napadaje panike, simptome selektivnog usmjeravanja pozornosti, može mu se dati terapija adrenergičkim lijekovima.
Sve terapije mora pripisati i odobriti liječnik ili psihijatar i osoba ih nesmije uzimati na svoju ruku. Ako prepoznajete neke od ovih simptoma i smatrate da bolujete od nekog oblika PTSP-a svakako se obratite liječniku obiteljske medicine, psihologu, psihijatru ili nekom drugom stručnjaku.
Izvori:
- https://www.plivazdravlje.hr/aktualno/clanak/34261/PTSP-Posttraumatski-stresni-poremecaj.html
- https://www.zdravobudi.hr/clanak/657/posttraumatski-stresni-poremecaj-i-depresija
- https://hr.wikipedia.org/wiki/Posttraumatski_stresni_poreme%C4%87aj#Vrste_PTSP-a
- https://www.zdravobudi.hr/clanak/345/lijekovi-koji-se-koriste-u-pacijenata-s-posttraumatskim-stresnim-poremecajem-ptsp
